Nije bitno
Nećete ni shvatiti iako pročitate. Pa čak i da me poznajete nećete. Ja shvaćam, ali ni to nije bitno.
Poput kosinusoide sam. Nisam počeo od nule, ali na njoj završim. Muči
me to što nisam jedina krivulja u tome sustavu. Volio bi da jesam jer
tada moja fluktuacija bi bila zanemariva zbog činjenice da o mojoj
putanji tj. koeficijentu smjera niti jedna druga ne bi ovisila. Pogodi
me jedino što moje nul točke nisu samo moje već ih djelim.
Ja sam parna funkcija, dovoljna sama sebi. Ja sam savršenstvo sa kojim
se i vi ponekad poklopite, ali to ne shvaćate. Zbog vaše neomanite
ovisnosti o vlastitom koeficijentu smjera vi odbijate se prepustiti
mojemu i zastranite. Udaljite se od mojeg toka i tamo gdje ja krenem u
jednom smjeru vi krenete u drugom. Susretnemo se možda po još koji
puta, u nekoj drugoj dimenziji, ali vi ćete jednako učiniti.
Kada bi vi samo vidjeti da ja nisam ona funkcija sa čijim imenom se
opisujem. Kada bi samo dopustili mi da vas vodim. Kada bi samo u
beskrajnosti točaka mi bili jednaki.
kada bi u beskrajnosti tocaka bili jednaki, svi bismo bili jedna funkcija. ne bi bilo sustava, ne bi bilo susreta u nul tockama. Najljepse bi bilo da se svi susretnemo u ekstremima ispunjavajuci beskrajnu jednodimenzionalnu plohu.
Kao muškarac
Pišem ovako kasno baš iz razloga jer se sutra moram rano dignuti. Moj
pojam ranoga. I velikoga. Već neko vrijeme se nisam doveo u stadij
potpunog umora. Već sam naviknut na razna izmoravanja tako da neka
imunost se razvila. To će mi sjebati sexualni život. Siguran sam.
Jednom, kada ga budem imao.
"Nikako ne vjerujem da će me impotencija moriti u kasnim godinama
života jer toliko sada ne ševim da ću tada jednostavno morati!" - Autor
Nepoznat
Postoje li u mraku zidovi?
Kada me upitaju kako se budim rijetko imam priliku odgovoriti im
iskreno. Ne budim se. Obaveze me bude. Stoga odlučio sam vama reći
iskreno kako se ja budim. U mraku. Potpunome, volim otvoriti svoje oči
i ugledati ništa. Volim taj nemir koji moje osjetilo vida unese u moj
um. Previše informacija oči mi upijaju.
A ja, skrivam se u kutku uma, smješkam se i promatram. Gledam kako
zurba je svuda unaokolo mene i nitko ne izgleda nezaposlen. Kada bi
samo spazili očito. Njega, kako laganim korakom, poteže se preko
cijelog prostora na putu prema meni. Također sa smiješkom. Jedini smo.
Sjeda pokraj mene i zajedno promatramo. Bez ijedne riječi progovorene.
Pa zašto i bi? Unutar smo uma.
Ona još sniva. Njen um ne krase ovi, meni, slatki nemiri. Ona voli da ju ja budim. Ne očima, dodirom.
Kao što rekoh, očima previše gledamo. Mislite li, ako u šumi drvo se sruši i nitko nije tamo da čuje kako pada, je li ono uistinu palo?
Probudim se u mraku. Stojeći. Svaki puta. Ruke su prve koje svoju
reakciju prikažu. Samo stisnu dlanove. Tu je. Siguran sam. Nikad ih ne
bi ispružio ispred sebe i provjerio tu udaljenost između zidova i mene.
Ne znam jesam li u sredini prostora koji me okružuje. Ja vjerujem da
jesam. I ona je pokraj mene.
Ne vidim ju. Nisam ju ni osjetio, a znao sam da leži, sniva tu pokraj
mene. Udahnuo sam i osjetio taj njen miris. Da nisam budan ne bi ga
mogao osjetiti. Snovi nisu toliko dobri da bi nju mogli zamisliti.
Nedostaje im ta zadnja komponenta. Ta opojnost kojom me uvijek i očara.
Noćima znam da se budi i u mislima me zagrli. Izusti riječi i ja se ne
mogu oduprijeti. Ona to zna. u dosluhu sa Ljubavi se poigrava sa mnom.
Volim igre. Voli noć. Volim nju.
Mislite li, postoje li u mraku zidovi?
i ja volim kad me budi On... :-) i ne, zidovi ne postoje u mraku :-)
ako i postoje... odavno smo ucinili da nestanu... :)
postoje židovi u mraku:)
help me to help you
Ovaj post pišem samo da bi vi danas mogli pročitati nešto zanimljivo.
Išao sam otvoriti danas žiro račun u Erste. To mi je sve nekako imalo onaj prizvuk o kojem sam sanjao, ali koji nikad nisam imao hrabrosti odsvirati. U ovih nekoliko mjeseci ako prođe sve kako treba ću stvarno naučiti važne lekcije iz života. Previše govorim "ako sve dobro prođe". Raspitao sam se o svemu i došao tamo da ne bude ikakvih iznenađenja.
Htjela me nagovoriti na tekući, ali nisam se dao. Isto tako htjela me uvaliti na sms obavješćivanje koje se plaća 4kn na mjesec bez da mi kaže da se to plaća. Pa sam joj rekao da bi bilo lijepo da mi je uz to rekla da se ta usluga plaća, a ne da ja poslije gledam kako meni nestaju pare sa racuna. Malo me zbunjeno pogledala i onda mi navela tocnu cijenu i tada sam tek pristao. Nastavila je dalje normalno i za sve poslije mi detaljno objasnila što mi je dobro došlo iako me uopće nije zanimalo.
Objasnila mi je čak zašto se moram potpisati 2 puta što me zanimalo manje od načina razmnožavanja morževa, ali poslušao sam.
Osim toga pričao sam sa frendom oko posla i sličnih slučajeva pa sam zaključio neke stvari koje će mi veoma dobro doći ubuduće.
Idem van. Piju, ja ću samo gledati.
Da, zbilja su đubrad u bankama, nitko ništa ne govori, samo "potpiši ovdje i ovdje" i sve će bit u redu, a na pozadini istog tog papira je fontom 4 napisano "Mi ćemo vam uzeti sve što imate, a vrlo je vjerovatno da nećete to dobiti natrag." Nikad nisam volio banke. Poz
Organizacija uma
Ovih dana donosim sve više i više odluka i sve mi bolje ide raspoređivanje vremena. Ponosim se time.
Učio sam danas novi predmet koji mi treba za polaganje razlike. Začuđujuće dobro mi je išlo i to mi je pridonijelo dobrom raspoloženju.
Malo sam istina, naišao na kakve trzavice sa curom, ali eto i to mislim da je sve dio veze i određenih razdoblja života u kojem pokušavam odigrati ne najbolje karte, već SVE karte!
Također sam proveo u iščekivanju jer sam čekao da mi je javi moj budući suradnik. Studio nam još ni nema site, a već me ljudi preporučili. To je odličan znak jer preporuku sam zaslužio samo na temelju mojeg odnošenja sa drugima i idejama, a to mi je ogromna pohvala i vrlina na kojoj mislim svoj život izgraditi.
Sada predvečer sam malo razmišljao o organizaciji jer kao voditelj studija ću morati to dobrano razraditi. Prije nekoliko tjedana sam se okušao u organiziranju oko 70GB podataka na svom kompu. Odlično je završilo i baš sam uspio stvoriti sustav gdje će sve uvijek imati svoje mjesto. Taj sustav sam čak bio i primjenio i napodatke i gluposti na mobitelu kojeg krasi jedva 55MB-a, ali nije ni to bio zahtjevno jer je vec prije spomenuti sustav odlično prevladao i ovaj zadatak.
Sutra je kolokvij iz programiranja tako da ovo piše u pauzi od vježbanja tagova i sl.
Servus!
Novigradski OSMIJEH kao znak podrške.
Sunce sija, ali ulice su morke
Obožavam vrućine i toplo vrijeme i ovo i ono što je vezano za ljeto, ali jednu stvar apsolutno mrzim. Ne smeta me toliko kada mi se dogodi niti se pretjerano živciram, ali ju mrzim.
Kada popijem sok, a drugi zaboravim sa balkona staviti u frižider! :steamin'-man:
Danas je malo razočaravajući dan. Baš pomalo loše, loše. Kako se sljedeće godine prebacujem u Zagreb očajnički tražim nekoga (rekao bi žrtvu :evil:) tko bi sa dobrim ocjenama se prijavio za mjesto i meni ga prepustio. Naravno uz novčanu nadoknadu, osim ako je taj netko baš moj ogroman poklonik i sljedbenik nebuloza koje pričam i pišem, onda bi mi ustupio mjesto bez naknade.
Panika me malo hvata da vam priznam jer o tome mi sve ovisi.
Pokrenuo sam posao, animacijski studio, i jednostavno nikako ne mogu izcjediti iz svoje kasice prasice još neku lovu za stan tako da prijedloge za cimerstvo odmah, nažalost, moram odbaciti.
Ali nadam se da ću naći i ne mislim tako lako odustati makar došlo do toga da budem morao prijetiti da se neću više nikada tuširati ili uopće prići vodi na bilo kakav način :more-evil-than-dr.evil:.
Ali evo jučer je doletio nekakav dogovor za suradnju sa Martinom za što sam već smislio ideju kako da realiziram svoj dio posla samo nikako da mi se javi. Ej, ako čitaš ovo javi se! :hitar-bjeg:
Shuffle => Off
Jučer sam baš naišao na nešto što mi je pokazalo i dokazalo da sve stvari ma koliko različite bile opet su nekako povezane. Radi se o Winampu i mome tijeku života.
Prije nekoliko mjeseci život sam uzeo u svoje ruke i odlučno krenuo u jednome smjeru. Naravno da je veoma teško, ali svaki puta kada napravim korak naprijed osjećam se toliko bolje i vidim da se trud isplatio.
Do toga doba sam cijeli život od kada imam komp i na njemu instaliran Winamp uvijek imao uključen Shuffle. Dopuštao sam njemu i životu da me vode i uživao u tome.
Ali evo, pred malo shvatio sam da želim više i mogu bolje i to sada radim. Bolje i više. Pokrećem svoj studio što mi je san od kada znam za sebe iako nikada to nisam shvatio. Selim se i u Zagreb što mi i nije dio sna, ali postalo je to sasvim nužno tako da i to je jedna od posljedica. Ja ću vam uvijek mjenjati more za snijeg i ljeto za zimu.
Čeka me nekoliko mjeseci veoma napornog rada, ali mislim da ću uspijeti. Vjerujem da hoću. Naravno, imam i potporu što mi znači više od svega i sa njom idem toliko lakše naprijed.
Inače, trenutno je Shuffle off i uzeo sam kontrolu nad životom i Winamp-om.
mene je nekako taj shuffle dobro pratio. Kada je bio ukljucen, naravno.
meni je shuffle uvijek ukljucen, ali ne zato sto pustam struji da me nosi, nego zato sto volim iznenadjenja:)
nikad ne koristim shuffle. mora da sam control freak. ali nije da mi je pomoglo u zivotu :-).
Brzo se svršilo
Sa ovim blogom. Krenuo sam u jednome novome smjeru u koji se ovaj blog ne uklapa. Nikako.
Pozdravljam sve.
PxP
Razlozi. Sveprisutni su. Nepobitno.
Ali da nastavim. Nitko nije rođen sretan. Svi suzama smo probili himen palete osjećaja. Ja sam samo korisnik te palete iako poznajem mnogo onih koji pokušavaju upravljati istom izazivajući lažne reakcije, bilo sebe, bilo drugih. Nemojte meni o namjeri i razlozima. Kao da ih u mojemu životu nema. Ima ih, ima ih koji puta previše. Zbunjenost i trenutna izgubljenost ne znače ništa.
Ne padam u depresije. Ne žalim za smiješnim postupcima koji ljudi ovisno o raspoloženju drugačije odmjeravaju. U labirintu ispunjenom uskim prolazima ja sjedim u sredini. Sjedim na stolici gdje je netko urezao eta+piton. Nisam ja.
Koji puta odlučim se prošetati tim prolazima i naiđem na mnoge slijepe prolaze kao što naiđem na vas. U oblaku depresije. Umišljene. Nema vas malo pa da mogu se jednostavno okrenuti i zanemariti vas. Previše vas je da bi moja paleta ostala netaknuta od vaših djela. I da, namjera.
Odmjerite svoju dušu licemjeri, zatim moje postupke.
jako zanimljiv blog..nitko nije rođen sretan..svi svoju sreću ćemo naći kad tad..i nije mi neki komentar ali eto..pusa
P
Pročitao sam upravo jedan post od autorice koju veoma poštujem i zapitao sam se. Odgovorio sam na njen post u komentarima, ali ja sam se zapitao ne nad riječima već djelima. Točnije samoubojstvima. Nemojte me krivo shvatiti, ja sam preegoističan da bi si naudio u bilo kojem smislu jer ja iskreno mislim da sam superioran, u svojem smislu.
Zamislio sam se nad ljudima koji vene si režu. Samo o njima. U početku. Zatim i onima koji su se utopili iako vjerujem da je takvih manje. Ne znam što je na umu onih koji se bacaju sa mostova.
- Žele li oni da se rasprsnu pri udaru o površinu ili su toliko neuki da misle da će samo duboko zaroniti pa onda se utopiti?
Zašto onda traže mostove? Zar nije zgrada praktičnije? Možda nije. Izgleda pristupačnije, ali skoro svi izlazi na vrhove zgrada su zaključani. Zbog sigurnosti, nekoga. Ipak, opet možete pozvoniti na vrata nekome na 10. katu reći da ste susjed i zamoliti da pogledate da li se vaš auto vidi sa njihovog prozora ili nešto slično i onda se jednostavn zaletiti kroz zatovoreni prozor i na pločnik/cestu/susjedov auto... I opet u toj situaciji možete prouzročiti traume ukućana toga stana što mnogi samoubojice ne žele. Zapravo oni ne žele ništa više osim umrijeti, zato i jesu odlučili se ubiti.
Baciti se pod auto. Svjedočio sam situaciji gdje se određena žena 4-5 puta pokušala baciti pod auto u roku od svega 10 minuta, ali nije uspijela jer je svaki puta auto uspio zakočti. Veoma zanimljiva anegdota koju još nikad nisam ispričao, barem tako mislim. Barem ne kao anegdotu. Da pišem knjigu to bi napisao. Kolika je brzina potrebna da bi namjenjeni čin, prestajanja življenja, bio učinkovit? Ovisi li ispod o tipu vozila?
Uvijek sporije prelazim cestu kada mi se približava neki stvarno dobar auto jer gledam da ako već moram otići, otići ću sa stilom. Ma dao bi i da me Yugo ili Stojadin pogaze, ali samo jer sam sentimentalan.
zamislio sam se i nad time koja je namjera ljudi koji si vene žile prerežu? Da li je to poziv u pomoć, borba za pozornošću ili istinita želja za izdisajem?
Pitam se, da je krv manje gušća bi li namjera biti važnija od samoga djela?
ja ipak nekako mislim: poziv u pomoć?
|
